Od prezira do prihvaćanja mog dijabetesa
Nakon što mi je bio dijagnosticiran dijabetes, jako sam dugo vremena prezirala svoju dijagnozu. Srednjoškolsko mi je doba vjerojatno bilo najgore u životu jer sam se osjećala kao čudakinja i djeca su bila izrazito okrutna. U srednjoj sam školi skrivala činjenicu da imam dijabetes tako da se nisam ni testirala, ni uzimala svoje bolus-doze; ostavila bih svoju pumpu kod kuće ili je ne bih ni napunila. Zbog toga sam počela i prezirati svoje roditelje jer su me neprestano ispitivali o mjerenjima. Kada mi je bilo 18, došlo je i do toga da sam zabranila mami da dođe sa mnom kod liječnika i praktički joj oduzela pristup mom zdravlju jer sam bila ljuta. Sada kada pogledam na to doba, znam da je bila zabrinuta i da je samo radila svoj majčinski posao. No, s druge strane, stvarno smatram da je to jedan od razloga zašto sam preokrenula svoj život. Jer sam vrlo rano dobila osjećaj neovisnosti.
Do prije osam godina, nisam poznavala nikoga drugoga s dijabetesom.
Kako sam zaista počela vjerovati da bi mi to moglo pomoći u nošenju sa svojim frustracijama, kontaktirala sam svoju liječnicu i ona mi je proslijedila kontakt druge cure s dijabetesom. Otad smo Anne i ja postale jako dobre prijateljice. Ona mi je pomogla pobijediti sve, od mog straha od igala, do nemogućnosti da prihvatim svoj dijabetes. Slala mi je poruke da me podsjeti da izmjerim glukozu u krvi, a i da se izjadamo jedna drugoj o svojim osjećajima frustriranosti i mržnji koju osjećamo prema dijabetesu.
Prije otprilike godinu dana Anne i ja smo poželjele upoznati još ljudi s dijabetesom, pa smo otišle na sastanak grupe podrške za dijabetičare u mom gradu. Kada smo došle tamo, shvatile smo da smo izrazito posebne na više načina. Prvo i osnovno, bile smo najmlađe tamo i to za kojih 20 godina! I bile smo jedine s dijabetesom tip 1. Tako da smo se tiho iskrale i otišle razgovarati u kafić, te vježbati određivanje boluseva. Prošlo je nekih mjesec dana i tada je moja majka spomenula svom endokrinologu da smo bile na sastanku, ali da on nije ispunio naša očekivanja. On je predložio da pokrenemo vlastitu grupu i da zakažemo sastanak s njime, osobom koja se bavi PR-om, te lokalnim edukatorom o dijabetesu. Uskoro nakon toga dogovorili smo datum i odredili mjesto sastanka! Prvi je sastanak prošao užasno, ako ćemo iskreno. Nitko se nije pojavio. No nismo dopustile da nas to obeshrabri. Pomislile smo da je možda okružje ordinacije prestrašilo ljude, tako da smo sljedeći sastanak zakazale u kafiću, te smo dovele gostujućeg predavača. I pogodite što? Naša grupa od dvoje ljudi pretvorila se u grupu od četvero, te je sada to grupa nas osmero ljudi i ona nastavlja rasti.
Negdje u tom procesu sastajanja s Anne i pokretanja ove grupe s njom uspjela sam zavoljeti i prigrliti svoj dijabetes. Ovo me također dovelo do profesionalne odluke, pa sam krenula u školu za medicinske sestre, te radim prema tome da postanem certificirani edukator o dijabetesu! Ne znam gdje bih danas bila da nije bilo Anne. Nikada ne bih krenula u školu za medicinske sestre i nikada ne bih postala toliko strastvena oko dijabetesa. Nadam se da ću jednog dana mladima koji boluju od dijabetesa uspjeti uliti nadu i ohrabrenje koje sam htjela da meni netko pruži u mojim mladim danima. Želim moći pokazati mladim dijabetičarima da znaju da se ne trebaju nositi s dijabetesom na način na koji sam se ja s njime nosila, prezirući ga i ignorirajući, jer ga tako nije ni moguće odagnati. To nije rješenje
Mnogo je lakše reći ljudima da imate dijabetes i, iskreno, većina bude znatiželjna! Volim pokazivati ljudima svoju pumpu Medtronic i rozi mio. To je moj omiljeni modni dodatak i ujedno odličan pokretač razgovora.
I love educating people on it and just showing it off! It has definitely changed my life but I think it has changed my life for the better and given me opportunities I might not have gotten otherwise. I think it truly has been a blessing in disguise.
Izvorno objavljeno na The LOOP, Medtronic američkom blogu za osobe koje žive s dijabetesom.